Post by Admin on May 28, 2015 10:51:19 GMT 1
Iako se svi uglavnom zgražavamo i pri samoj pomisli na ovu sitnu i potencijalno veoma opasnu, parazitski orijentisanu životinjicu, činjenica je da krpelji nastanjuju gotovo identičan prostor kao i njihovi toplokrvni [nešto ređe i hladnokrvni] "domaćini". Za početak treba reći da su krpelji beskičmenjaci iz podreda Ixodida reda Parasitiformes iz podklase Acari.
Postoje tri familije krpelja: tzv." meki" krpelji [Argasidae], i Nuttalliellidae i Ixodidae tj. tvrdi krpelji. Vizuelno se mogu razlikovati po tome što se kod "tvrdih" rilice na glavi mogu videti sa gornje strane dok su kod mekih ti organi nalaze sa donje strane tela. Familiju Nuttalliellidae čini samo jedna veoma retka vrsta koja živi u Africi, a raste i do 3cm u dužinu. Svi krpelji su paraziti koji piju krv svog domaćina i mogu se naći u svim krajevima sveta. Predstavljaju veoma opasne prenosnike zaraznih bolesti od kojih neke mogu imati i fatalan ishod. Njihova staništa su najčešće šume, visoke trave i predeli pokriveni žbunastom vegetacijom koja im je neophodna kako bi mogli da "skaču" [zapravo padaju ili se kače] na životinje i ljude koji prolaze.
Krpelji podjednako "vole" i ljude i ostale životinje ali je kod pasa i mačaka njihovo otkrivanje dosta otežano zbog prisustva dlake i zbog toga što krpelj u početku ima prečnik od samo 1-2 mm.
Mehanizam pronalaženja domaćina se kod krpelja oslanja na njuh. Larve se spuštaju sa biljaka na svoje nove domaćine u trenutku kada osete miris butanske kiseline koju preko kože luče svi sisari.
Butanska kiselina se može osetiti [doduše tada je mnogo jačeg intenziteta] kada užegne puter.
Kada jednom dospeju na pogodnog domaćina krpelji traže mesto na kome će zariti svoje rilice i hraniti se krvlju dok ne prikupe dovoljnu količinu. Uvećana do neprepoznatljivosti u odnosu na početni stadijum, ženka krpelja tada otpada sa domaćina i polaže jaja na zemlju. Jaja se u proleće razvijaju u larve koje pronalaze svoje prve domaćine, najčešće glodare ili neke druge sitne životinje. Do jeseni larve rastu a zatim miruju preko zime da bi se na proleće pretvorili u mlade krpelje, svoju najagresivniju fazu. Kako u toku života menjaju nekoliko domaćina, počevši od prvog zaraženog, krpelji svakom narednom prenose zarazne bolesti.
Lajmska bolest kod ljudi
U Evropi je, od zaraza koje prenose krpelji, za ljude najopasnija lajmska bolest koju najčešće prenose jelenski krpelji [red Ixodes] a koju izaziva bakterija Borrelia burgdorferi. Bolest koja ova bakterija izaziva prolazi bez ikakvih posledica ukoliko se leči u ranom stadijumu. Nažalost, zbog prirode bolesti veoma je teško dati sigurnu dijagnozu u tom početnom stadijumu. Sam ubod krpelja je uglavnom bezbolan a početni simptomi prilično variraju i liče na simptome drugih oboljenja.
Početni znak lajmske boleti je crveni osip koji se proširuje po koži. Osip ne izaziva svrab niti bol a može se dogoditi i da nestane sam od sebe potpuno neprimećen ukoliko se nalazi na delu tela koji sami ne vidite. Desetak dana po inficiranju, počinju simptomi koji ukazuju na grip: glavobolja, malaksalost, bol u zglobovima i mišićima, groznica itd. Ukoliko se ne dijagnozira i ne počne lečiti na vreme dolazi do ozbiljnijih tegoba - artritisa, hroničnog oticanja zglobova, oštećenja perifernog nervnog sistema [nastaju u 15 % slučajeva], dok u 8% slučajeva zakasnelog tretmana dolazi do poremećaja rada srca. Takođe je moguća pojava meningitisa i encefalitisa koji se mogu prepoznati po ukočenom vratu, zaboravnosti, konfuziji, groznici i preosetljivosti na svetlost.
glava jelenskog krpelja uvećana mikroskopom [500x]
Postoji test koji prema uzorku krvi može prepoznati prisustvo ove bakterije međutim njegova slaba efikasnost u ranom stadijumu često primorava lekare da primene antibiotike i bez konkretnog dokaza kako bi sprečili mnogo teže posledice. Protiv ove bolesti postoji i vakcina mada je ona potrebna samo ljudima koji često borave u "rizičnim" zonama.
Postoje tri familije krpelja: tzv." meki" krpelji [Argasidae], i Nuttalliellidae i Ixodidae tj. tvrdi krpelji. Vizuelno se mogu razlikovati po tome što se kod "tvrdih" rilice na glavi mogu videti sa gornje strane dok su kod mekih ti organi nalaze sa donje strane tela. Familiju Nuttalliellidae čini samo jedna veoma retka vrsta koja živi u Africi, a raste i do 3cm u dužinu. Svi krpelji su paraziti koji piju krv svog domaćina i mogu se naći u svim krajevima sveta. Predstavljaju veoma opasne prenosnike zaraznih bolesti od kojih neke mogu imati i fatalan ishod. Njihova staništa su najčešće šume, visoke trave i predeli pokriveni žbunastom vegetacijom koja im je neophodna kako bi mogli da "skaču" [zapravo padaju ili se kače] na životinje i ljude koji prolaze.
Krpelji podjednako "vole" i ljude i ostale životinje ali je kod pasa i mačaka njihovo otkrivanje dosta otežano zbog prisustva dlake i zbog toga što krpelj u početku ima prečnik od samo 1-2 mm.
Mehanizam pronalaženja domaćina se kod krpelja oslanja na njuh. Larve se spuštaju sa biljaka na svoje nove domaćine u trenutku kada osete miris butanske kiseline koju preko kože luče svi sisari.
Butanska kiselina se može osetiti [doduše tada je mnogo jačeg intenziteta] kada užegne puter.
Kada jednom dospeju na pogodnog domaćina krpelji traže mesto na kome će zariti svoje rilice i hraniti se krvlju dok ne prikupe dovoljnu količinu. Uvećana do neprepoznatljivosti u odnosu na početni stadijum, ženka krpelja tada otpada sa domaćina i polaže jaja na zemlju. Jaja se u proleće razvijaju u larve koje pronalaze svoje prve domaćine, najčešće glodare ili neke druge sitne životinje. Do jeseni larve rastu a zatim miruju preko zime da bi se na proleće pretvorili u mlade krpelje, svoju najagresivniju fazu. Kako u toku života menjaju nekoliko domaćina, počevši od prvog zaraženog, krpelji svakom narednom prenose zarazne bolesti.
Lajmska bolest kod ljudi
U Evropi je, od zaraza koje prenose krpelji, za ljude najopasnija lajmska bolest koju najčešće prenose jelenski krpelji [red Ixodes] a koju izaziva bakterija Borrelia burgdorferi. Bolest koja ova bakterija izaziva prolazi bez ikakvih posledica ukoliko se leči u ranom stadijumu. Nažalost, zbog prirode bolesti veoma je teško dati sigurnu dijagnozu u tom početnom stadijumu. Sam ubod krpelja je uglavnom bezbolan a početni simptomi prilično variraju i liče na simptome drugih oboljenja.
Početni znak lajmske boleti je crveni osip koji se proširuje po koži. Osip ne izaziva svrab niti bol a može se dogoditi i da nestane sam od sebe potpuno neprimećen ukoliko se nalazi na delu tela koji sami ne vidite. Desetak dana po inficiranju, počinju simptomi koji ukazuju na grip: glavobolja, malaksalost, bol u zglobovima i mišićima, groznica itd. Ukoliko se ne dijagnozira i ne počne lečiti na vreme dolazi do ozbiljnijih tegoba - artritisa, hroničnog oticanja zglobova, oštećenja perifernog nervnog sistema [nastaju u 15 % slučajeva], dok u 8% slučajeva zakasnelog tretmana dolazi do poremećaja rada srca. Takođe je moguća pojava meningitisa i encefalitisa koji se mogu prepoznati po ukočenom vratu, zaboravnosti, konfuziji, groznici i preosetljivosti na svetlost.
glava jelenskog krpelja uvećana mikroskopom [500x]
Postoji test koji prema uzorku krvi može prepoznati prisustvo ove bakterije međutim njegova slaba efikasnost u ranom stadijumu često primorava lekare da primene antibiotike i bez konkretnog dokaza kako bi sprečili mnogo teže posledice. Protiv ove bolesti postoji i vakcina mada je ona potrebna samo ljudima koji često borave u "rizičnim" zonama.